U siňe je more uplivao,
Na studena stînu izplivao.
Ah, moj Boxe, csuda velikoga,
Daje komu posluscati bilo,
Kako starac sinka prokliňasce,
U srîd mora na stînî studenoj:
Csíaslave, drago dıite moje,
Puno sam te u Boga prosio,
I Bog mi te darovao bisce,
A sad ochiesc da pogubisc bábu.
Odi tamo drago dıite moje,
Siňe tebe proxdiralo more,
Kak ono chie proxdriti i mene
Na kamenu u srîd siňa móra.
Visce tebe sunce pomarcsalo,
Nad tobom se nebo otvorilo,
Iz neba te stríle udarile,
Zemlica ti kosti izmechiala,
Ne ostalo od tebe poroda,
Nebila ti srîchia na oruxju,
Ljuba ti se u csarno zavila,
Barzo tebe poxelio bábo;
Dalmacio vechie nerodila
Rujnim vínom ni bílom scenicom;
Jer sîn ochie da pogubi bábu,
Svoga bábu, kralja Radoslava.
Isctom tako starac besidechi,
I niz obraz suze prolijuchi,
Ormanica sajka izjedrila;
