Ni svlacsiti carkve ni oltare,
Ni prodavat suxňe u Latine,
Ni ljubiti Kotarske dîvojke.
Ani to jim dosta nebijasce,
Radoslavu krunu ugrabisce,
Csiaslava kaljem okrunisce,
Ej nevîro, nigdi te nebilo!
Kad se dıite krune dobavilo,
ľusti mlade po vojscî telare,
Da telare od jutra do mraka
A od mraka do bijela dánka:
Ko uhvatıi starca bábu moga,
Ol’ uhvatıi ol donese glavu,
Csestita chiu ňega ucsiniti,
Na divanu sa mnom chıe sidîti.
To razumi sluga Milutine,
I uzimlje dvanajest delija,
Pak otiďe u Kotare ravne,
Radoslavu da odsicse glavu.
Dozivlje ga Vila posestrima,
S velebita visoke planine:
Zloga sijo kralju Radoslave!
Eto na te dvanajest delija,
Prid ňima je sluga Milutine,
Sada chie te pogubiti starcse;
U zacsas si sina porodio,
Koji iscte rusu glavu tvoju.
Kad je kralju rîcsi razumio,
On pobixe k móru niz Kotare,
